Radne uniforme državnih službenika u Srbiji na prelasku vekova

Piše: Valentina Branković

Pojava službenih odela u Srbiji vezuje se za kraj 18. i početak 19. veka, u istorijskim podacima se spominju veliki evropski uzori – Austrougarska i Rusija.

Za vreme vlade kneza Miloša državni aparat, vojni i civilni službenici dobijali su činove i radne uniforme.

Na početku 20. veka je ta praksa malo izmenjena tako što su uniforme dobijali pripadnici državnih organa koji rade sa građanima ili oni službenici kojima je odelo štitilo telo – vatrogasci, železničari, šumari, carinici. U toku jednog veka ta se situacija sto puta menjala, unifome su ostale uglavnom kod vojske, policije, medicinskih radnika, vatrogasaca, železničara, rudara i u varijantama kod pekara i poslastičara.

U obilju istorijske građe (najčešće u muzejskim projektima kao što su katalozi izložbi) nalazimo važna saznanja o uniformama na području Srbije krajem 19. i početkom 20. veka.

Istorijski muzej Srbije je 2001. objavio bogati katalog pod nazivom „Službeno odelo u Srbiji u 19. i 20. veku“ izuzetno ilustrovan, sa bezbroj informacija o radnim odelima, uniformama i društvenim prilikama u Srbiji na prelasku vekova.

Kakav službenik, takvo i odelo

Ukazom Kneza Miloša iz 1837. definisan je izgled službenog odela pa se nekako u tom smislu diferencirala i hijerarhija državnog aparata. Uglavnom se uniforma šila po ugledu na ruske uniforme.

Čedomir Vasić, istoričar, ističe da su građanski činovnici bili podeljeni u tri grupe:

„Asesori, Sovjet i Knjaževska svita. Svi su nosili kafe braun surtuk (dugački kaput) sa srebrnim ukrasima i dugmetima. Broj ornamenata i bogat vez na rukavima i boja pantalona označavali su rang službenika. Knjaževska svita nosila je odelo franc plave čoje, na glavi kalpak. Svi činovnici su nosili epolete na mundiru (službeni kaput) i to je bila upadljiva novotarija“.

Ali što zbog otpora prema obrenovićevskom režimu, što iz aljkavosti i nezainteresovanosti, službenici za kratko vreme ponovo nose obično, narodno odelo, tek poneko nastavlja da nosi kapu tj. šapku kao službeni simbol i kaput sa visokom kragnom sa dva reda dugmadi.

Tako šarenolika radna odela nosila su se otprilike do aprila 1850. godine kada su doneta vrlo precizna pravila o odevanju tj. uniformi zvaničnika (odnosila se ne samo na odela već i na kape, rukavice, čizme i sablje).

Takva odela bila su itekako drugačija od vojne uniforme i građanskih uniformi. Ukazom su uniformisani profesori Liceja i gimnazija, fizikusi (doktori), đumrugdžije (carinici) i poštanski službenici. Naravno, ne zaboravimo da i crkveni velikodostojnici celog sveta pa i u Srbiji nose luksuzne „uniforme“.

Nekada je njihova odora bila malčice živopisnija, šivena od čohe, sa postavom i izvezenim rukavima i pojasevima. Posebna priča su vojne uniforme o kojima postoji obimna istorijska građa koja prati propise odevanja vojnika od prvih, jednostavnih uniformi četrdesetih godina 19. veka (uz obavezan šlem sa šiljkom na vrhu, po ugledu na vojnike Pruske i Rusije 1845.) pa sve do modernih uniformi.

Dobrovoljno vatrogasno društvo
Dobrovoljno vatrogasno društvo

Državne službe i njihove uniforme

Prvi put neke državne službe dobijaju oznake i uniforme (sanitet, prosveta, konzulati). Na službenom odelu, kao razlikovni element činovnika važna je bila boja kragne / navratnika.

I mundiri su bili malko drugačijeg kroja i dezena kao i pantalone. Savetnici i ministri nosili su nabočnike (poklopce na džepovima) a krajevi rukava bili su vezeni. Boje jake (kragne) i zarukavlja (krajeva rukava) su jarke crvene boje, pravljene od čoje – crveni za poštanske službenike, crne boje za sanitet. Kod ministarstva finansija razlikovna je bila žuta čoja.

Mundir (kaput) je bio obavezan sa po dva reda dugmadi, a pantalone duž nogavica su imale pruge, različite nijanse i širine. Promene vojne uniforme uticale su i na činovnička odela.

To se najbolje vidi na starim fotografijama dvorskog fotografa Anastasa Jovanovića sa kojih nas gledaju uniformisana lica i osoblje zvaničnika kneza Milana, ministri i diplomate.

 Novi poslovi, moderno vreme, nove uniforme

Sticanjem samostalnosti i promenom državnog statusa Srbija i njeni službenici promenili su i modu. Jedna velika stvar se u društvu menjala – rasla je privredna aktivnost tj. pojavili su se novi poslovi za koje je trebalo praviti uniforme.

Formiraju se komunalna preduzeća u urbanim mestima: neko je morao da šalje telegraf, neko da bude doktor, neko da vozi tramvaj i upravlja železnicom, neko da čisti ulice i postavlja cevi za vodovod. Dolazio je 20. vek i sa njim potreba da se ujednači garderoba radnika javnih preduzeća. Uzora nije manjkalo ni u Evropi, pa ni šire, jer svet je jurio u modernizaciju.

Uniforme žlezničara

 Prve uniforme u Srbiji za određena zanimanja

 Kapetani plovidbe. Nije sasvim pouzdana činjenica, ali među prvima uniforme su imali rečni kapetani plovidbe. Uniforma se sastojala od redengota sa metalnim dugmetima sa po tri zvezdice, slično austrijskim uniformama kapetana u tom periodu.

Železnica. Prvi vozovi su kroz Srbiju prošli 1884, a uniforma tadašnjih konduktera i šefova stanica bila je slična civilnom odelu, sa šapkom od tamnoplave čoje sa simbolom SDŽ (Srpska državna železnica). Šefovi postaja su nosili kape crvene boje, od čoje, sa belim gornjem delom kape. Odelo su činili kratki kaput tamnoplave boje i sako sa presvučenim dugmetima.

Kasnije, početkom devedesetih, kapa ima oblik oficirske kape sa gajtanima koji određuje čin. Uniforma je imala oznake na ramenima za činovnike, neki su imali i srebrne širite na rukavima i srebrnu dugmad, zavisno od ranga. Bluza je bila tamnoplava sa četiri džepa sa preklopnicima i kragnom sa znakom točka, simbolom železnice.

Vatrogasci. Prve požarne čete su formirane u Beogradu 1885, par godina kasnije i u Kragujevcu (ideja pozajmljena od Austrije). Oprema je bila: šlem ili kožna kapa, bluza i kaput, pantalone, čizme i pojas sa kukom, pištaljka na gajtanu, sako za svečane prilike i kape kratke (slične današnjim kačketima, samo od tvrđeg materijala i malo veće).

Tramvajdžije. Kočničar i kondukter imali su oficirsku šapku, nosili bluzu sa šest pari dugmadi i malu torbicu. Jednako odelo za sve službenike u ovaj sektor komunalnih službi ulazi tek u poslednjoj deceniji 20. veka, uglavnom je to bio radni mantil i kapa.

Pošta. Radnici ovog preduzeća su do 1850. nosili odelo zelene boje, a deceniju kasnije već su oblačili odelo boje tamne višnje. Ta lepa boja uniforme nije dugo trajala, tek do prve decenije 20. veka. Sakoi su bili dvoredni sa otvorenim reverima i vratnom maramom. Dugmeta su imala simbol državnog grba, a razlike u činovima pravili su broj i boja poprečno postavljenih širita na ramenima (zlatna ili srebrna).

Pošto su poštari bili veoma važno zanimanje u ono vreme (bez struje, telefona i interneta) radili su mnogo i teško opslužujući gradove i sela, zimi i leti i nosili su poštu peške, ponekad na konju. Zato su im dobijali zgodne šinjele sa kapuljačom i čizme. Kasnije je donet i pravilnik „o odevanju poštansko-telegrafskih služitelja“ koji je propisivao odelo tamno sive boje, šinjel braon boje sa laticama na kragni, trubu na trobojnom gajtanu (da obaveste dolazak). Kao znak raspoznavanja nosili su na reverima trubicu sa munjicom (oznaka telegrafske struke).

Šumari. Prvi put se njihovo odelo razmatra 1897. Bio je to tamno zeleni redengot sa šest belih dugmeta i svetlo zelenom kragnom na kojoj je grančica žira. Šinjel i čizme su bili obavezni, na kapi znak ispod krune: dve hrastove grančice između kojih su bila ispisana slova DČŠ (Državni činovnik šumarstva). Imali su i svečano odelo sa pantalonama sa zlatnim dugmetima, pletenicama i lampazima (traka koja ukrašava pantalone po šavu sa strane). Kapa je ostala zelena šapka.

Rudari. Šta su drugo i mogli nositi rudari već crna odela. Za svečane prilike imali su aplikacije od crnog somota sa zlatnim dugmetima po rukavima i na grudima, šapku sa podbradnikom i rudarskim znakom napred: ukršteni maljevi.

Sportska društva. Od 1882. uvođenjem časove gimnastike i vojničkog vežbanja u gimnazije osnivaju se borilačka i gimnastička društva. Članovi Prvog beogradskog društva za gimnastiku nosili su prugaste majice sa kratkim rukavima, mekane pantalonice i ešarpu oko struka. Sokolsko društvo imalo je svoje uniforme. Mačevaoci su nosili kratku bluzu sa dugmetima ili kopčama sa strane i dugačke, uske pantalone i žičanu masku.

Prosveta. Kao deo školske uniforme prvo su počele da se nose kape u I muškoj gimnaziji u Beogradu, a tokom prve decenije 20. veka učenici dobijaju i prave uniforme. Tako su ih prvi nosili đaci u poljoprivrednoj, učiteljskoj i pletarskoj školi. To su bila suknena odela uglavnom. Budući učitelji oblačili su crne dvoredne kapute i nosili šajkaču na glavi sa gajtančićima sa brojem za oznaku razreda. Braon bluze i pantalone tokom zime dok su sive bluze sa četiri džepa nosili tokom proleća i leta đaci pletarske škole.