Deca uče mnogo pre nego što krenu u školu. Svakodnevne situacije, razgovori, slaganje predmeta, crtanje, sortiranje i zajednička igra postaju deo procesa kroz koji dete upoznaje svet. Upravo zato razvoj ne zavisi samo od formalnog učenja, već i od toga koliko prostora dete ima da postavlja pitanja, pokušava, greši i samostalno pronalazi rešenja.
Roditelji često traže načine da detetu ponude više sadržaja koji će mu biti korisni, ali podsticajna igra ne mora da bude komplikovana. Najvažnije je da aktivnost odgovara uzrastu i da dete u njoj učestvuje aktivno, umesto da samo posmatra šta igračka ili odrasla osoba rade.
Kada igra podstiče razmišljanje, pokret, govor i donošenje jednostavnih odluka, ona može postati važan deo svakodnevnog razvoja.
Samostalnost počinje malim zadacima
Detetu nije potrebno davati složene zadatke da bi razvijalo osećaj samostalnosti. Dovoljno je uključiti ga u aktivnosti koje odgovaraju njegovom uzrastu.
Mlađe dete može da vrati igračku u kutiju, odnese čarape do fioke ili izabere između dve ponuđene majice. Starije dete može pomagati pri postavljanju stola, sortiranju veša ili zalivanju biljaka.
Važno je da zadatak bude dovoljno jednostavan da dete može da ga završi uz minimalnu pomoć. Kada uspe, razvija osećaj sposobnosti i češće želi da pokuša nešto novo.
Roditelj ne mora odmah da ispravi svaki nespretan pokušaj. Upravo kroz takve situacije dete uči kako da prilagodi svoje postupke.
Pitanja su važnija od gotovih odgovora
Kada dete pita zašto nešto funkcioniše, roditelj često odmah daje objašnjenje. Ipak, ponekad je korisnije prvo postaviti dodatno pitanje.
Na primer, ako dete pita zašto predmet tone u vodi, može se pitati šta ono misli da će se dogoditi sa drugim predmetom. Tako obična situacija postaje mala vežba predviđanja i razmišljanja.
Nije važno da odgovor bude tačan. Mnogo je značajnije da dete nauči da formira ideju, proveri je i zatim razmisli o rezultatu.
Takav pristup razvija radoznalost i pokazuje detetu da pitanja nisu samo način da dobije informaciju, već i početak istraživanja.
Edukativne igračke za decu treba da zahtevaju aktivno učešće
Kada se biraju edukativne igračke za decu, korisno je obratiti pažnju na ono što dete treba da uradi sa igračkom. Najviše prostora za učenje obično pružaju proizvodi koji zahtevaju slaganje, povezivanje, sortiranje, planiranje ili rešavanje jednostavnog problema.
Slagalice, kocke, umetaljke, magnetni elementi i igre sa oblicima mogu se koristiti na različite načine. Dete tako ne prati samo unapred određenu funkciju, već pokušava da pronađe sopstveno rešenje.
Važno je birati odgovarajući nivo težine. Ako je zadatak previše jednostavan, dete može brzo izgubiti interesovanje. Ako je previše težak, može se javiti frustracija.
Dobra igračka ostavlja mogućnost da se način igre menja kako dete raste. Tako isti proizvod može duže ostati zanimljiv i koristan.
Slaganje i sortiranje razvijaju logičko razmišljanje
Razvrstavanje predmeta prema boji, veličini ili obliku predstavlja jednostavnu aktivnost koja razvija sposobnost uočavanja razlika i sličnosti.
Za takvu igru nisu potrebne posebne najbolje igračke za samostalnu igru. Mogu se koristiti čepovi različitih boja, plastične posude, kocke ili drugi bezbedni predmeti iz domaćinstva.
Roditelj može prvo pokazati jedan primer, a zatim prepustiti detetu da samo nastavi. Kasnije se pravilo može promeniti. Predmeti koji su prvo razvrstavani po boji mogu se zatim deliti prema veličini.
Na taj način jedna jednostavna aktivnost dobija više nivoa i podstiče dete da promeni način razmišljanja.
Crtanje razvija više od kreativnosti
Papir i bojice mogu biti vrlo jednostavan, ali veoma koristan materijal za igru. Dok dete crta, razvija finu motoriku i kontrolu pokreta šake.
Kako raste, crteži postaju način izražavanja ideja. Roditelj može pitati šta je dete nacrtalo, ko se nalazi na slici ili šta se dogodilo u zamišljenoj situaciji.
Takav razgovor podstiče govor i sposobnost povezivanja događaja u jednostavnu priču.
Nije potrebno insistirati da crtež izgleda realistično. Sloboda da dete samo bira boje, oblike i sadržaj mnogo je važnija od toga da rezultat izgleda „pravilno“.
Igra pretvaranja razvija govor i socijalne veštine
Kada dete kuva u zamišljenoj kuhinji, pregleda plišanu životinju kao lekar ili organizuje prodavnicu, ono kroz igru obrađuje situacije iz svakodnevnog života.
Takva igra razvija maštu, ali i sposobnost razumevanja različitih uloga. Dete pokušava da govori i ponaša se onako kako je videlo da to rade odrasli.
Roditelj može povremeno da se uključi i prihvati ulogu koju mu dete dodeli. Umesto da vodi čitavu igru, korisnije je pratiti ideju mališana.
Na ovaj način dete dobija prostor da samo razvija scenario, rešava male probleme i vežba komunikaciju.
Greške treba posmatrati kao deo učenja
Ako se toranj od kocki sruši ili deo slagalice ne može odmah da se pronađe, roditelj može biti u iskušenju da brzo pomogne. Međutim, upravo taj trenutak može biti vredan deo igre.
Dete tada pokušava drugi položaj, menja strategiju ili ponavlja isti postupak. Kroz takve pokušaje razvija istrajnost i sposobnost rešavanja problema.
Naravno, pomoć je korisna kada dete postane potpuno zaglavljeno ili frustrirano. Ipak, umesto gotovog rešenja može se ponuditi mali trag.
Pitanje poput „Da li bi ovaj deo mogao da stane na drugu stranu?“ ostavlja detetu mogućnost da samo završi zadatak.