Tokom sedamdesetih godina XX veka došlo je do uspona novog istorijskog žanra pod imenom “mikroistorija”. Nekoliko italijanskih istoričara je reagovalo protiv predstavljanja istorije samo kvantitativnim metodama i faktografskim podacima. Zapitali su se:
Gde su raznolikosti i osobenosti lokalnih kultura, umeća, znanja? Kakav je kroz istoriju odnos između zajednice i sveta izvan nje?
Nedostajala je “mikroistorija”.
Mikroistorija je odgovor na sve veće razočarenje tzv. “velikim narativom” o napretku i usponu moderne civilizacije preko antičke Grčke i Rima, renesanse, naučne revolucije (sa odsustvom ili uz deliće iste) na uštrb dostignuća i doprinosa drugih kultura i društvenih grupa (ne samo sa Zapada) koje su imale šta da pokažu. Jednom rečju – mikroistorija je odgovor na susret sa antropologijom.
Stotine studija na ovu temu je objavljeno sedamdesetih godina prošlog veka a dve objavljene knjige uvrstile su mikroistoriju na mapu društvenih disciplina.
“Montaju : oksitansko selo” (Montaillou, 1975.), autora Emanuela le Roa Ladirija (zajednica u Francuskoj u 14. veku, pitanja o detinjstvu, seksualnosti, osećaju za vreme, prostor). Druga knjiga je “Sir i crvi : kosmos po mlinaru iz 16. veka” (The Cheese and the Worms : the Cosmos of a 16th-Century Miller ,1976.) Karla Ginzburga, zasnovana na spisima inkvizicije.
Sir i crvi : kosmos po mlinaru iz 16. veka
Spomenuta knjiga se bavi ličnošću zatočenika osumnjičenog za jeres, mlinara Menokia (Mennocchio). Mesto: severoistočna Italija, oblast Friuli, vreme: između 1532-1600. godine.
Menokiov je mlin bio mesto sastanaka, mesto za razmenu ideja, društvenih odnosa (slično današnjoj kafani) u svetu koji je uglavnom zatvoren i statičan. Tako su Menokiovi stavovi o nepoštovanju crkvenih dogmi malo po malo došli do ušiju inkvizitora. Prilikom saslušanja, inkvizitori su se našli u čudu što je Menokio naširoko i nadugačko odgovarao na njihova pitanja i izlagao svoje viđenje sveta i kosmosa. Iz Menokiovih govora kao da izviruje iz pukotine u Zemlji, duboko ukorenjen sloj kulture i želja za obrazovanjem.
Novoplatonizam, renesansa i širenje štampe („De humani corporis Fabrica” tj. anatomija “Rad o ljudskom telu„, štampa se 1543.) omogućili su znanju da izađe među obične ljude. Oni su razlog zbog kojih se samouki mlinar usudio misliti, govoriti i izražavati svoje mišljenje o veri, crkvi i svetu. Doduše, danas bi nama bila nejasna artikulacija Menokia ali to je lična vizija sveta nastala u njegovom umu. Od delova rečenica i reči, koje možda i nije sasvim shvatao, formirao je svoje ideje. Kao delove slagalice on ih je uklapao ne bi li formulisao, a uz to ih vatreno branio, svoje ideje pred klerikalnim inkvizitorima.
Knjiga i nosi naslov po rečima Menokia o početku sveta
“u početku sve beše haos, baš kao što sir nastaje iz mleka, pa se u toj masi pojaviše crvi, to su bili anđeli”.
Opširno je govorio o knjigama koje je pročitao i o tome kako ih on shvata i šta je naučio o svetu oko sebe.
Posle dve godine zatvora pušten je u selo. Morao je da nosi pokrivač sa krstom, da ne napušta selo i ne izražava mišljenje o religiji.
Koga zanimaju odnos nauke i religije može da pročita knjigu Aleksandra Zečevića, Istina, lepota i granica znanja.
Ali, morao je nekako da zaradi za život. Krenuo je u potragu za konkretnim – u potragu za znanjem! Imao je već 50 godina. Učio je zanate, isprobao pet različitih profesija – između ostalog bio je ćilimdžija, krčmar, mlinar, čitao knjige iz biologije, matematike, svirao gitaru na zabavama, nazivao sebe filozofom i prorokom.
Kao Diogen koji sa upaljenim fenjerom u sred podneva „traži čoveka„, Menokio ide po selu i govori:
„Zar ne razumete, inkvizitori ne žele da znamo to što oni znaju!„
Šta smo saznali iz primera mlinara Menokia?
Ova svojevrsna studija iz prošlosti govori o prilagodljivosti koja se pojavila kad su okolnosti to zahtevale. Mi sada znamo (ali u 17. veku u klerikalnom društvu to je bila revolucija) – nove informacije svojim delovanjem dovode do logičkih relacija. Menokio je povezao znanje koje je imao o prethrišćanskim religijskim motivima sa hrišćanskom dogmatikom. Sam je sebe obrazovao za zanimanja koja su mi bila od koristi.
Ovaj “neobično običan” čovek zainteresovao je istoričara Karla Ginzburga koji je Menokiove ideje posmatrao i branio iz različitih uglova. Jedan od tih uglova je kao što vidimo i elemenat celoživotnog učenja. Ovakva istraživanja pokazuju koliko je uspeh učenja neizvesniji što su doktrine koje teže da oblikuju učenje dogmatičnije. Ovo je primer ljudske prilagodljivosti na jaz između društvenih teskoba i zabrana s jedne i potreba za informacijama sa druge strane.
Namerno sam navela primer koji nije tako (navodno) važan eksponent iz kog vidimo da su ljudi tokom najvećeg dela istorije produkovali, širili i modifikovali znanja bez učitelja, iscelitelja, proroka ili crkve.
“Obrazovanje je ono što preostaje kada zaboravimo ono što smo učili”.
Autor: Valentina Branković